Anoron'Quessir
24.07.2005., nedjelja
Chapter II
 Dok je Wallace gasio cigaretu, male čestice svjetlosti nevidljivo su se igrale sobom, i odbijale se od zidova u nevjerojatnim brzinama. Pogledom je još jednom provjerio vrata i da li ima ikog ispred njih. Ta njegova šutnja je polako zabrinjavala Michaela Connelya. On je znao Wallacea već duže vrijeme i znao je kako on razmišlja. Wallace je udahnuo poveću količinu zadimljenog zraka koji je izdajnički otkrivao zrake mjesečine u sobi. Počeo je pričati svojim toplim hrapavim glasom... ---------------------------PET_MINUTA_POSLIJE---------------------------------- Ured je odzvanjao tišinom, zidovi kao da znaju da je netko nešto pričao, ali su začuđeni dvijema osobama koje sjede u sobi jedna nasuprot drugoj i blijedo se gledaju. Wallace je povlačio jedan veći dim, dok se Michael naslonio na dlan svoje ruke i gledao u neodređenu točku na prašnjavom parketu. Tišinu u sobi je prekinuo vrlo neobičnim uplašenim glasom - Pomoći ću ti...-. U taj tren se začuo kucaj na vratima koji je tako jako odjeknuo sobom, da je Michael iskreno pomislio da bi trebao promjeniti vrata jer su stvarno previše sablasna. Ipak i dalje ozbiljan posegao je za ladicom, a Wallace mu je samo diskretno kimnuo glavom u znak nijekanja i primio svoj pištolj. Ustao je iz stolice i došao do vratiju i držeću svoj Bisley Revolver iz 1984 koji ima dugu povijest. Wallace je pogledao Michael-a i kimnuo mu glavom u znak potvrde. Dakle Michael je znao da je netko pred vratima ali da Wallace još ne može raspoznati siluetu. Michael je mirnim glasom rekao -Otvoreno je!- i vrata su se počela otvarati. Wallace zbog vratiju nije vidio tko je ušao u ured, ali je po glasu mogao razaznati mladu djevojku. Ona je prohodala još nekoliko koraka i svojim mladim i nevinim, ali i dalje ozbiljnim glasom upitala -Gospodine Connely, jesam li došla u krivo vrijeme?-. On ju je nekoliko sekundi gledao jer mu je očito jako laknulo jer je ona ušla u ured i rekao -Normalno da ne gospođice, naprotiv, vi ste uvijek dobrodošli.-. -Donijela sam vam izvještaje o prohibiciji koje ste tražili...- Michael je uputio dug pogled preko sobe u Wallaca koji mu se skriveno smijao. -Hvala Laura imate li još nešto za predati ili je to sve?- Pitao ju je Michael prilično nervozno, ali sa smješkom. Ona ga je odmjerila i okrenula se prema izlazu, i taman kad je napravila jedan nesigurni korak poput laneta, je polako zastala i okrenula se. Njezina inače plava kosa je na ovom osvjetljenju u sobi izgledala kao srebrno-plavo more koje se presijava na mjesečini. Svojim tihim ali namjerno produbljenim glasom mu je rekla. -Da li ste razmislili o mom prijedlogu?-. On se zagonetno nasmijao i rekao joj: - Jesam Laura, jesam. Dobro sam razmislio. Ali molim te, drugi put. Odi doma i naspavaj se, to je naređenje. Imala si dugi dan...- . Ona se bez riječi okrenula i izašla vani nečujno kao da hoda po snijegu. Michael je primjetio da je kod vratiju zastala, te da je okrenula glavu u prozor koji je samo zbog krivog osvjetljenja zaklanjao lica Wallacea i nje. Izašla je van i nije zatvorila vrata. Kako su njezini koraci nestali u daljini, Wallace je gurnuo vrata. Kako su se vrata zatvarala potjerala su njezin parfem koji se kao kapljica vode razbio u zidove sobe. Michael i Wallace su se pogledali na nekoliko sekundi ništa ne govoreći i dajući tišini još jednu bitku. Kad su im pogledi postali neugodni Wallace je rekao svojim hrapavim glasom -Izvještaj o prohibiciji????- i tu su oboje prasnuli u smijeh. Tako su se smijali i dobijali rat protiv tišine i ostalog svijeta. Dok su ograđeni sa 4 zida koji djeli njih i snježne ulice Chicaga. |
23.07.2005., subota
Lijepo provedeni dani i pozdrav...
|
Pa ove dane sam proveo kod sovje jako jako jako jako jako jako jako (i pogodite što još jednom???...) jako drage prijateljice Tee (Tea-e). Uglavnom, njezina manijakalno poremećena psihotična mačka koja me je navečer ubijala i grizla mi se počela kissass-at (ne doslovno perverznjaci :)). I baš sam se navikao na njezin stan u kojem je uvijek bilo nekog. Osim odvratne nestašice hrane i pića (bezalkoholnog) sve je bilo super. Uvijek su nam dolazili frendovi koji su dofuravali ostatke od ručka. Sinoć sam po kišici (tj. oluji) veselo skakutao do prodavaone po bočicu (koga čega???) RIBARA <--- luv it. Doskakutao sam nazad do ulaza i pozdravio se sa drugom frendicom koja je išla na more. I sve u svemu bilo mi je prilično čak lijepo za zadnju večer. Osim preksinoć kad smo se počastili "gozbicom" tj. kajganom sa origanom za dvije osobe napravljena od 4 jaja i salate od krastavca i kiselog vrhnja. Mogu vam reći da mi je to bilo jedno od najboljih jela u životu jer sam bio PREGLADAN. Poslije toga je mene nešto lupilo, te sam uzeo i zapalio svijeću na stolu, sve raščistio i uzeo Sauvignon (bijelo vino) i sipao si u čašicu. Zapalili smo pljugice i uvalili se u fotelju. Dok sam ja kao elita uz svijeću pijuckao vino iz vinske čaše. Ona je rokala po Žuji kao pravi klošar. To je bilo lijepo. Osobno mislim da su inače uloge obrnute. Ali to je bio lijepi "meeting" dviju subkultura ulice. Na kraju je ona zaspala na krevetu, a ja sam gledao neki film. Pogledao sam u skoro punu bocu i rekao -Ma zajebi buraz čašu...- I polako srk po srk sam pocuclao cijelu bocu. Dok sam bio pripit, razmišljao sam o dosta stvari, razmišljao sam o dosta stvari... Npr. jedna od njih je: Question No. 1 for 100 $ : Zašto ja ne mogu naći običnu stabilnu vezu? A) Ružan si ko skot B) Glup si ko skot C) Da, ti i veze D) Pa možda i nije u tebi problem Nakon dugog razmišljanja i promatranja činjenica, poslije džokera 50:50 i Nazovi svoju savjest došao sam do konačnog odgovora D. Da pojasnim, nakon svih mojih kompleksiranja (2 najgore godine mog života) meni je samopouzdanje puklo u vis. Zbog jedne osobe koja mi je kroz razgovor promjenila život (Ovaj post je posvećen Katarini), što više je meni samopouzdanje raslo tolko sam bio uspješniji u životu (U SVEMU) i u vezama. Curice su se počele zanimati za mene, i jebiga bilo je svega i svačega. Ali nikako da nađem ono, počeo sam se gaditi samom sebi. Nisam mogao vjerovati, da ne mogu naći curu za koju mi neće trebati usta da ja njoj kažem da mi se sviđa i da ju volim. Samo pogled. Tako nešto sam vidio sinoć kod Tee i Kikija (Kiki moji najbolji frend, Tea moja predivna frendica = oni su zajedno) . To je bilo nevjerovatno, oni su se gledali zagrljeni i tako uživali jedno u drugome. To me je dotuklo... Bio sam presretan zbog njih, i još uvijek jesam, ali imam osjećaj da sam jednostavno osuđen na takvu samoću, jednostavno kolko god ja imao samopouzdanja, i kolko god ja volio samog sebe onakvog kakav jesam nikako neću moći ono što želim. A znam da mi se ne isplati forsat, ali jebiga. No svejedno :)) Ako ne mogu ja onda mogu barem moji prijatelji imati sretne veze :)))... To me tješi na neki način... Barem osobe koje volim... :/ No da nastavim... Iako, nažalost ja sutra putujem. Pičim za Pulu i onda se tamo ukrcavamo na Liburniju (tj. brod koji ce nas prefurat do Dubrovnika).I onda iz Dubrovnika putujemo kroz Crnu goru za Zlatibor (najdivnije mjesto na svijetu). Uglavnom, mogu iskreno reći da sam se cijele godine radovao odlasku na Zlatibor, ali sada mi je presjelo. Tako sam se lijepo zabavio sa ovom ekipom kojih sam se uželio i koji su me se uželjeli. Ne bih htio otići, najrađe bi se preselio kod Tee i uživao dok mogu. Ah jako će mi nedostajat ekipa, toliko ih volim. Neznam što bih bez njih... Volim vas sve... Do sljedećeg pisanja... :) |
19.07.2005., utorak
Chapter I
 Zima, 1930. godina. Chicago - USA Njegovim uredom je putovala jeka jakog i odlučnog kucanja po vratima na kojima je crnim slovima pisalo det. Michael Connely. Nije znao što bi mogao očekivati... Jedino što je vidio je silueta glave sa šeširom. Rekao je mirnim glasom "Naprijed." , ali je ipak odškrinuo ladicu i uhvatio svoj Colt 1040/B (35 mm) sa pozlaćenom drškom. Vrata su se polako otvarala, i oslobodila put njegovom dimu od cigarete koji je na trenutak zaklonio lice gosta. Kad se dim rasčistio Michael je jasno mogao vidjeti osobu koja stoji pred njime u crnom odjelu i pali cigaretu na kojoj jasnim crvenim slovima piše "Lucky Strike ~ 1930". -Gospodine Connely... Kako život?- Rekao je toplim glasom gost, te izmamio smješak našem domaćinu. Michael je ustao iz svoje drvene stolice i stao nasuprot svog gosta koji je izgledao prilično mistično. Tako su se gledali oko 5 sekundi i onda je uslijedio jedan zagrljaj praćen smjehom. -"Gospodine Connely" haha jako smješno. Ja barem imam život kućo stara.- rekao je Michael u smjehu. -Oprosti tko si je dozvolio luksuz da ti spasi život?- Rekao je ozbiljno čovjek sa toplim glasom i tamnim očima koje su se jedva vidjele ispod šešira. - Ah molim te, a je luksuz...- rekao je to naš detektiv prilično sarkastično i okrenuo svoju stolicu i lagano sjeo u nju. -A što se tiče tog spašavanja, mislim da bih ti prije trebao stisnuti šamarčinu nego ruku...- Rekao je to zatvarajući ladicu. -Mogao bi probati.- Rekao je to gost sa laganim smješkom na licu. -No, pretpostavljam da nisi došao ovdje na čašicu , iako je i to sad nemoguće s obzirom na prohibiciju.- -Nisam, ali poslije o tome... Reci mi kako je dospjeo onaj prefiks det. ispred tvog imena?- Rekao je to gost skidajući šešir. -Ahh uzeo sam dečka koji radi za štampariju i platio mu...- Nemoj me zezati sad!- Prekinuo ga je gost. Michael je nastavio smijući se -Ne, ne, ozbiljno sad. Dobio sam poziv zbog nekih privatnih dugova osobama od utjecaja... Ako znaš na što mislim.- Gost nije ništa rekao. -Uglavnom, nakon toga sam shvatio da se ne isplati toliko petljati sa zakonom- rekao je to prilično uznemireno -jer ljudi koji provode zakon ga zapravo kroje. I eto tako sam ja potegao neke vezice i otvorio svoju malu privatnu tvrtku s pomoću koje mogu izbjeći mnoge zapreke. A i sam znaš da se nikada nisam ni bavio mutnim poslovima. Sad mi dolaze ljudi sa pravim potrebama i za to mi dobro plaćaju... No reci ti ipak meni Wallace čemu ovaj iznenadni posjet?- Rekao je Michael gaseći cigaretu. Wallace ga je pogledao prilično ozbiljno i stisnuo guste obrve. Ugasio je cigaretu kojoj se sjajan crveni žar uskoro pretvorio u običan nevažni pepeo. Sobom je još uvijek odzvanjala tišina, a vanjski snijeg je bacao bijeli odsjaj na ured. |
18.07.2005., ponedjeljak
ROXAAAANE
 ROXAAAANE ---- eh danas ujutro mi se dogodila jako čudna i istripovana stvar. Pogledao sam.... Mouline Rouge. Ok sad me molim vas nemojte popljuvat please. Ali film rula, što se tiče samog filma i pjesama. Onako povjerovao sam u ljubav i napisao novu ljubavnu pjesmicu. Film ima fakat istripovane scene. Pošto sam proveo noć kod frendice sa još jednom frendicom (nemojte bit perverzni one su cure od mojih frendova... iako... salim se ;))) i nisam spavao ništa jer me je njezina mala mačka koja je jebeno hiperaktivna jer spava preko dana a navečer se pretvara u krvoločno čudovište žedno mlade , svježe, nevine krvi... I kako ja kad ne spavam jako dugo (što možete zamjetiti po vremenu pisanja mojih bivših postova) pretvorim se iz darkera koji je prilično optimističan i zajebant u sentimentalnog darkera koji je prilično optimističan i zajebant. Uglavnom da nastavim... Frend koji je isto metalac (ALI NIJE TRUUUUUU :))))) mi je rekao da ću plakat na kraju filma. I ja sam rekao da sam plakao na "Hair" ali da na Mouline Rouge nema teorije... Prevario sam se, na kraju filma neznam što me je natjeralo da pustim suzicu. I otišo sam u drugu sobu i tad sam napisao pjesmu... Najbolje pjesme ispadaju kad si zdepran... A razlog zbog kog sam bio zdepran ću vam postaviti u nekom drugom postu. Uglavnom, imao sam osjećaj kao da ću se okrenuti i pored sebe vidjeti curu svojih snova (SYLVIA SAINT AAAAAA ... Salim se). Koja će imati frckavu frckavu dugu raspuštenu kosu... I bit će skroz prirodna i pogledat će me svojim očima i oboje ćemo znati... ahh Došao sam doma nakon cjelog dana osjećajući se jako čudno, jako veselo i jako tužno... Legao u krevet i sa još uvijek suzama zaklopio oči... ---------------------------------------NEKOLIKO_SATI_POSLIJE------------------------------------------------------- Probudio sam se, na kompu su svirali In Flames-i tj takva blekiš plej lista. Uzeo sam i izhedbengao malo za buđenje. I opet sam se pretvorio samo u "darkera koji je prilično optimističan i zajebant".. Dakle bez predznaka "sentimentalnog". Ali nekako sam pogledao sve to i rekao "ma Mouline Rouge" i razbio kasetu... Salim se. Nisam. Jos se to da zaljepiti selotejpom <--- radi čuda. Uglavnom, kako bih se izborio protiv tog osjećaja kad još se boriš sa sobom hoćeš li se osjećati sjebano ili dobro pustio sam muziku, jer je meni muzika život i ona me mjenja. Možete zaključiti koja je stvar prva svirala po naslovu. [ljudi ako imate sad možda doma od Dream Theater-a (nije smješno) pustite Hollow Years radi ugođaja] Ljudi pogledajte film, ali za neke stvari vam treba film za neke stvari jedna pjesma. Ljudi gledajte, za pravu ljubav se treba čekati, i kada se ta osoba nađe znat ćete da je to ona... I neće vam trebati riječi. Vjerujte mi nemojte se ustručavati od ničega zbog bilo koga. Tu sam grešku ja napravio... Zato kada nađete tu osobu znat će i ona za vas. I probajte si dati znak ili barem primiti znak i napraviti nešto. A ne čekati, jer čekanje ubija (osobno meni su tako otišle 4 godine života) i to nije ugodno. Vjerujte mi molim vas. Ako ne nađite inspiraciju u nečemu drugome. Imajte muda i nikad ne posustajte jer vjerujte mi , bolje je nešto napraviti ili nešto probati napraviti nego ne napraviti ništa. Ipak svi smo ljudi... n.e.k.i. - DO KRAJA SVIJETA INTRO *kraj takta E|-|--------0------|----------0---------|--------0--------|-----------3--------| B|-|----3------3---|-----3--------3----|-----3-----3-----|------2-------------| G|-|--0---0--0--0-|---0---0----0---0-|----0--0--0--0---|----0---0----0------| D|-|---------------|--------------------|-----------------|---------------------| A|-|-3-------------|-2------------------|-0--------------|-------------------2-| E|-|----------------|--------------------|----------------|---3-------------3---| E|---------0------|----------0---------|--------0--------|-----------2--------|----2----------|| B|-----3------3---|-----3--------3----|-----3-----3-----|------3--------3----|---3-----------|| G|---0---0--0--0-|---0---0----0---0-|----0--0--0--0---|----2---2----2---2--|---2--------o-|| D|----------------|--------------------|-----------------|-0-------------------|---0--------o-|| <-- Povaljanje cijeli intro A|--3-------------|-2------------------|-0--------------|---------------------|---------------|| E|-----------------|--------------------|----------------|---------------------|---------------|| D Dsus4 Dok hodam kroz tunel u tami D5 Dsus4 Čekam bijelo svjetlo D Dsus4 Ti i ja smo sami D5 Dsus4 I nitko nam ne treba D Dsus4 Moja duša i tijelo tebe žele D5 Dsus4 Svaki moj dio D Dsus4 Zna da postojiš D5 Dsus4 Negdje ispod plavog neba Cadd9 G6 Svaki tvoj pogled Am7 G Svaka tvoja vlas Cadd9 G6 D Meni treba više od svega Cadd9 G6 Svaki tvoj osmjeh Am7 G Bez njega ne mogu Cadd9 G6 D Kao zima bez snijega ... jer to je ona prava Cadd9 G F G LJUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUBAV Cadd9 G F G LJUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUBAV Cadd9 G F G LJUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUBAV Cadd9 G F G LJUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUBAV Cadd9 D Dsus4 Život bez ljubavi D5 Dsus4 Je isto kao i ne živjeti D Dsus4 Ljubav te vodi u visine D5 Dsus4 U nebesa beskrajna D Dsus4 Jedino što nam život nudi D5 Dsus4 Je neko kog ćeš voljeti D Dsus4 Ljubav je bol, ljubav je smjeh D5 Dsus4 Ljubav je avantura bajna Cadd9 G6 Svaki tvoj pogled Am7 G Svaka tvoja vlas Cadd9 G6 D Meni treba više od svega Cadd9 G6 Svaki tvoj osmjeh Am7 G Bez njega ne mogu Cadd9 G6 D Kao zima bez snijega ... jer to je ona prava Cadd9 G F G LJUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUBAV Cadd9 G F G LJUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUBAV Cadd9 G F G LJUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUBAV Cadd9 G F G LJUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUBAV Cadd9 SOLO RIFF: C F G / C F G / C F G / E mol THE END |
17.07.2005., nedjelja
|
Je li vam se ikad dogodilo da ste toliko bjesni da dobijete osjećaj da kad bi zavrištali da bi mogli uništiti cijeli svijet ? E pa ja se sada osjećam tako... Zbog čiste sitnice. Da skratim priču, malo sam se posvađao s burazom i počeo pizdit na njega, i sad tu moj stari koji je čisti debil gleda me začuđeno i kaže svojim anđeoskim glasićem "Kako se to ponašaš? Pa ovo nije za ljude....". Ja onako ne mogu vjerovat da sam tu rečenicu čuo od lika koji najčešće kad je isfrustriran ode i napije se ko majka i onda se vrati doma i verbalno maltretira cijelu obitelj... jupi... Tu sam puko i rekao gledaj normalno da cu se derat na debila kad me zajebava zbog mojih noktiju na desnoj ruci... koje puštam zbog akustične gitare. I buraz (koji svira bas dakle muzičar je) mi se krene smijat u facu, pred svima. I ja sam tu puko usto sam i rekao ,mu da će mu bit smješno kad mu iščupam oči i nabijem mu ih u usta. Tu sad on uozbilji, ali sad tu stara uletava i tjera me u sobu. I tu sam popizdio, rekao sam da neću ići u jebenu sobu, i kaj ona tu može... nakraju sam završio ipak u sobi jer mi je tu komp i tu mogu pisati u miru na blogu... a i isto zato što mi se ne isplati da ne idem tjedan dana van... ;)))) Ok sad sam se malo skulirao itd. Ali jebo svejedno. Ako jednu stvar mrzim to je onda kada mene netko jebe na finjaka i nitko ništa ne kaže a onda kada ja krenem u protunapad onda ja uvijek najebem. Ja mogu vrjeđat nekog na finjaka tolko da se zgadi samom sebi, ali to mi nije gušt. ARGH koji su to debili u mojoj obitelji ono stvarno uvijek meni nešto moraju srat itd.... GRRRRRRRRRRRROOOOAGH (ovo je moj ratnički keltsko-orčki uzvik). Ah cekajte idem napravit neku sliku pa ono... Ako ispadne dobro objavit cu je ovdje. Vidimo se ljudi. BTW. Žao mi je što sam tako pesimističan, ali morao sam se ispucati. A i onako In Flamesi i Kreator su me nabrijali na destrukciju ... ITD. |
It was worth it...
 Ok sad je 6:09 iako moj blog kaze da je 6:08. Nakon citanja o Highway-evom branju gljiva manijakalno sam ogladnio. Te sam si otisao napraviti jedan lijepi veliki sendvic. Pogledao sam preko blagovaone (koja je pored kuhinje) i vidio staru. Sad ja dodjem u dnevni boravak i ona lezi i gleda TV. I sad gledam ja nju, gleda ona mene... tako negdje 10 sekundi. I tako, divimo se lijepim velikim upitnicima iznad naših glava i ja da razbijem monotonost tišine kažem "hmm... da ... excuse moj zadah po pivi (jer smo slavili rodj od burazove cure). Ali ja sam gladan." Ona se nasmijala i umiljato rekla : "Ako cujem jedan tutanj iz kuhinje uzet ću i izvaditi ti srce sa žlicom i pojesti ga pred tobom.". Ja sam rekao "Ok....". Sad ja u kuhinji tiho radim sendvic (koji upravo jedem) i divim se svojoj spretnosti. Sad ja furam sendvic na posluzavniku u sobu, i sav zadovoljan i paf. Spotaknem se u gajbu sa praznim bocama. u mislma mi je bilo ovo "!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! idiote....." I sad sam u sobi i strepim jer svakog trena ocekujem da cu se okrenuti i vidjeti svoju staru sa žlicom u rukama. glh... Ah al se isplatilo... sendvic rula. :) |
ZAHVALA
|
Želio bih se zahvaliti prvom blogeru koji je posjetio moj blog.To je IGOR koji svira prejebno gitaru. Procitajte post od ispod i volio bi cut neke komentare za ideju... |
16.07.2005., subota
MOŽEMO PROMJENITI SVIJET
 Ok ljudi, imam jedno jedino pitanje, prije negdje tjedan dana kad sam došao doma oko ranih jutarnjih sati. Pustio sam R.E.M. i onak osjetio se skroz sentimentalno. Odjednom na pamet mi je palo jedno pitanje : "Pa Mišo kvragu, zašto ti ne bi mogao promjeniti svijet??" I to je istina, dobio sam inspiraciju u prvom prvcatom LIVE AID-u. Dakle sir Bob Geldof koji je u to vrijeme bio punker u bendu Boom town rat's... Ako se ne varam. je došao na ideju o tome kako bi mogao napraviti humanitaran koncert LIVE AID , te s čijim bi novcima mogao nahraniti Afriku. I to mu je uspjelo. On je napravio nešto u što je vjerovao. E sad, on je bio medijska ličnost, ali to apsolutno nije važno, on je samo znao kako doći do medijskih ličnosti i tako je nastao BAND AID. To je bio "dan kada je muzika promjenila svijet". Sad sam ja razmišljao: "Ako bi ja napravio web-stranicu na kojoj bi reklamirao pomoć gladnima u Africi, te bi radio majce (one koje se bace u boju pa su zavezane u ćvor... Jebeno ispadnu), i svakome tko bi poslao negdje 10 dolara na Adresu (iz koje na naravno ne bi profitirao) bi dobio majcu.. E sad sav taj novac bi preko neke udruge prenio poslao na račun u Africi koji bi za te pare kupili žito ili nešto. Time kada bi se meni javilo 200 ljudi nakon godinu dana. Imao bi 2010 dolara, e sad tih 10 dolara koji njima stvarno ništa ne znači znači nekoj obitelji u Africi cijelo bogatstvo. Te sa tih običnih pišljivih 10 dolara koje bi najvjerojatnije potrošio na cugu i cigarete bi spasile neku obitelj... Dakle CIJELU obitelj. Ja bi pukao od sreće da znam da sam nakako spasio samo jedan JEDINI život. Ljudi mi možemo spasiti nekoga, svakih deset sekundi umre po jedno djete u Africi, na LIVE AID-u su stavili brojač koji se pomicao svakih 10 sekundi. Vjerujte mi jako je brzo došao do jako velike brojke. Dok sam ja ovo pisao sto dvadeset djece su umrla... Dok ste vi ovo čitali 60 djece je umrlo od gladi. Ljudi to možemo i MORAMO spriječiti. |
Eh evo i ja da napravim blog
 Bok ljudi, ja sam jedna dosta čudna biljka. Ali mislim da će mi ovaj blog pomoći da si konačno dokažem da sam normalan. Iako mi ne smeta to što sam ovakav kakav jesam, ali svejedno sebi za dušu sam napravio blogić. Uglavnom, neću vam više pričati o tome kakav sam i što sam itd, to sami zaključite. Reći ću vam čime se bavim... Inače kada bi me netko tražio da ispunim upitnik, e pa na mjestu zanimanja ja bi napisao "web-dizajner" jer sam se time prije bavio, tako da najvjerojatnije će se ova stranica promjenit. Vidjet ćemo. Inače sam vokal u jednom prilično nepoznatom (ali potencijalnom) bendu "n.e.k.i", i sviram gitaru već dulje vrijeme i povremeni sam egoist, i tako.... da... Gledajte sad stvarno nemam kaj važnog za napisat jer mi niš ne pada na pamet nakon cjelonoćnog opijanja na Jarunu. Da inače sam iz Zagreba sa Pešćenice, zovem se Dimitrij Petrović, ali vi me možete zvati Mišo. |
